ROS

Tras!
Vani je bura mlatila škurama po kamenim oknima kroz koja je u hladnu noć isijavala utješna svjetlost. U kaminu konobe podno humskih zidina suha su drva pucketala grijući petnaestak prozeblih turista.
Namršteni šjor Bepo, vlasnik konobe, sjedio je za kamenim šankom oslonjen laktima na hrastovu ploču. Lupkajući debelim prstima po raspucanom pultu gledao je prema toplom kaminu. Gledao je prema nama.

Ines, a da se mi odlučimo konačno? – zapitah curu preko stola. Čemu razmišljanje što ćemo jesti? Danas sam joj nekoliko puta spomenuo ovu konobu i odličan pršut koji se tu nudio, a zbog kojeg sam i preskočio ručak.
Zgodna, kratko ošišana plavuša u ranim tridesetima spustila je glavu i pravila se da proučava ponudu. Do sada sam mislio da se zove Ines, ali mora da joj je ime zapravo Dr. Mengele. Danas je očito secirala – mene. Govorila je da bih trebao skinuti koju kilicu pa smo se cijeli dan pomalo svađali oko toga.
Ma, tko će skidat kile sad usred sezone pršuta, kupusa i kobasica!? Daaaj…
'Ajde… – progovori ona konačno. - Pršut, sir s tartufima i masline. I supu s motovunskim Teranom, naravno. Supu i jâ volim! A poslije ćemo vidjeti... – Zaklopi menu.
Ponadao sam da ono «poslije» asocira na seks. Da nisam gladovao uzalud! Do sada i nikad nisam.
- Ali, obećavaš da od sutra krećeš na dijetu! – bila je uporna.
A što se može, obećao sam. Uostalom, što košta obećati? Ništa!
Cerio sam se okrećući se od kamina. Pozvao sam šjor Bepa.

Orkotoćo, je bila i ura da se domislite ća ćete poist! – Gledao nas je onako krupan s visoka. Zagrepčanka na trenutak izgubi svoj nadmoćni stav i pogleda molećivo u mene s očajem u očima – kaj priča!?
Ća i vajk! Pršuta i sira, i jenu malu supu od litre – namignuo sam mu. Ovim mojim purgericama uvijek sam prodavao foru da je supa od litre «mala» supa.

Bepo se udalji klimajući glavom i neodobravajući moje zavodničke taktike. Ines je gledala zamišljeno u pršute koji su visjeli sa starih crnih greda konobe, a ja sam joj gledao ruke ispružene po stolu. Na crvenom platnenom stolnjaku njezina svjetla velegradska koža još je više sjajila. Naglašeni kontrapunkt boja dodatno je isticala sjajna vatra dok je plamsala izgarajući stari istarski panj u kaminu. Gledao sam u njezine divne zelene oči. Očaravajuće!
Nešto je magično u ovoj noći – prošapće. Pročitala mi je misli?
Da. Jedna od onih večeri kada možeš naslutit zašto se Istra zove još i – Terra magica! – Ajme, nemoj počet s patetikom!
Zato sam se nagnuo preko stola začepivši svoja usta njezinim.
Mmm… Fino, ali ne mislim samo na to, bedak. Nego, dok ste pričali ti i gospon… šjor, gledala sam u pršute i… učinilo mi se kao da su živi.
Ma daj, draga. Da je pršut živ to bi značilo da ćemo večeras jesti nedozrio komad skupog mesa. Ali, znam ja Bepa. On meni nikada ne bi uvalio friški, mokri pršut. Bar ne nama - za Talijane i Slovence nema veze!
Mora da si gladna kad već razvaljuješ filozofiju i o pršutu. Strpi se, dolazi uskoro – tepao sam joj, zabrinut što će tek biti poslije, kad još i vino napravi svoje. Uprskat ću seksi plan!
Aha. Da te pitam, ovaj… a kako on zna koji je pršut onaj pravi? – nasmiješila se pogleda opet fokusiranog na meni, namignuvši mi.
Oh shit, Ines! Ja sam mislio da si otkačila od rakije, a ti me tu zaj…
Sad je bila ona ta koja se nagnula preko stola i zatvorila mi usta poljupcem. Nisam se bunio – ipak bi moglo biti seksa!

**

Pršutoljci u jednom od pršuta su se uskomešali!
Pršutoljci su bila mikroskopski mala, mitska bića koja su odrastala u istarskim pršutima. U njima su nastajala i razvijala se, dok se pršut sušio viseći po konobama. Mali su Pršutoljci sazrijevali zajedno s pršutom, čekajući pravi trenutak da ga napuste i otisnu se u vanjski svijet.
Samo su rijetki ljudi znali za to. Oni koji su imali dobar pršut! Šjor Bepo je bio jedan od njih. Zato je njegov pršut i bio nadaleko poznat u Istri, ali i šire. A večeras je Bepo bio nervozan jer nijedan pršut još nije bio «sazrio» dok su gosti ko' u inat svi redom tražili baš pršut.
Natakne opet na oči posebne naočale koje su mu omogućavale da vidi male Pršutoljce. Pogleda zamišljeno gore ka gredama i konačno ugleda ono što je nestrpljivo očekivao već puna dva dana.
Finalmente! Već me ćapa strah da hi je dim pogušija sve! – zadovoljno je promrmljao birajući odmah oštriji nož kojim će načet pršut.
Zatitra zeleno azurna svjetlost koju je jedino šjor Bepo sa svojim naočalama mogao vidjeti. Mali Pršutoljci započinjali su svoju seobu!

Bepo zadovoljno sjedne nazad za kameni šank. Nikad mu nije dosadio ovaj fantastičan prizor kad bujica malih azurnih bića napušta pršut. Kao nekakva pokretna vijugava rijeka sjajnih zvjezdica sad su se stali izvijati ka vatri kamina. Kada uđu u vatru pretvorit će se u tisuće svijetlih krijesnica i u bljesku nestati kroz dimnjak u noć, tražeći ostale koji ih čekaju podno Učke.
Razmišljao je o tome kako će opet morati tutnuti nekakvo sumnjivo objašnjenje gostima o čudesnoj vatri u kaminu koja na trenutak postaje – plava!

Lebdeći u konobi razigrani su Pršutoljci cijukali u infrafrekventnom rasponu zvuka. Dogovarali su se i prebrojavali. Nekom od njih padne na pamet da još malo ostanu i pogledaju u kojoj su fazi razvoja Pršutoljci u ostalim pršutima.
U međuvremenu šjor Bepo počne rezati pršut koji je do maloprije bio njihov dom-inkubator. Požuri s pladnjem prema stolu gdje su sjedili njegov stari gost Franko sa svojom novom prijateljicom. U žurbi je zaboravio skinuti svoje posebne naočale.

**

O, šjor Bepo! Konačno! – Franko uzvikne zadovoljno.
A ća ti paraš da moren najt pravega pršuta tek tako? Za odprit pravi pršut je potriba imat ne samo dobru ruku, ma i dobro oko! – naglasi Bepo zvučno, pokušavajući im skrenut pažnju s vatre. Vidio je kako se i ostali gosti osvrću gladno ka pladnju. Dobro je, možda večeras nitko neće primijetiti plavu vatru!

Dobro oko? Aa… zato ste si vi stavili te otkačene naočale? A ja sam mislio da više ne vidite dobro i da ćete nam ubrati neki slabi pršut! – Franko duboko udahne miris koji se širio od pladnja.
Bepo iznenađeno shvati da je zaboravio skinuti dragocjene naočale. Pogleda iza sebe i zapazi još uvijek razigrane Pršutoljce kako su se zaletjeli ka njegovoj glavi, na putu za kamin. Instinktivno se sagne, iako su Pršutoljci bili nematerijalna bića, i laktom prolije bocu rakije. Zvuk prolijevanja privuče poglede sviju baš u trenutku kad je vatra planula jarkom plavom svjetlošću. - Nitko ih nije primijetio! Fala Bogu! - Bepo odahne.
I dok je eho plave vatre još lebdio prostorom, s naočalama još uvijek zataknutima na nosu, Bepo sretne iznenađen Inesin pogled. Skoro padne od šoka!

Gosp… ovaj, šjor Bepo!? – Ines uzbuđeno dahne, dok su se drugi gosti polako okretali nazad ka svojim stolovima.
Bepo, ste dobro? – Franko ga pridrži pod ruku. Još ga nikad nije vidio ovako zbunjenog.
Ne, ne… Mislin, puš to mali ća, ja ću… San dobro da, ma… - gledao je i dalje prema Ines, drhtavo čisteći stol. – Ovega, vas moren pitat nešto… šjora?
Aha, a baš sam vas i ja htjela pitati! Kakvi su to čudesni leptirići bili? Ovo cijelo jato koje se zaletjelo u kamin i pretvorilo se u… čudesne iskrice! To vam je neka autohtona fora ili…? – treptala je veselo.
Koji leptirići? – upadne Franko. - Bepo, oprostite joj, ali mislim da je Biska učinila svoje. Znate, nije iz naših kraji i ne nosi se dobro z našon rakijon… - Pokušavao je objasnit ovo Inesino filozofiranje.
Ja…vi ste ih vidili, šjora? I to bez naočali? – Bepo sjedne na stolicu do njih.
Ma dajte ljudi – Franko se počeo osjećat kao jedini trijezan među alkosima. – Jeste se vi to dogovorili da mene večeras zajebavate?!

Ines se nalakti na stol, ignorirajući Franka. Bepo je učinio isto, piljeći i dalje u njezine oči. U njima je vidio, svojim posebnim naočalama, nešto prekrasno. Skinuo je naočale i opet ih vrati. Jedino je s naočalama mogao vidjeti to u njezinim očima. Kao i Pršutoljce. Franko je u tišini sjedio i tupo promatrao njihovo neobjašnjivo ponašanje.
Ines ispruži ruku preko stola i dodirne Bepa. Sad mu je sve bilo jasno. Ona mu samo značajno namigne.
Ej, ljudi! Ma dosta ovih gluposti. Hoćete mi reći šta vas dvoje tu… - Franko se pobuni, ali Bepo iznenada ustane.
Fala ti, mala – nasmiješi se s razumijevanjem Ines i okrene se prema Franku. – A ti, mali moj…čuvaj ovu malu i budi dobar otac! Si me ćuja? – Pogleda još jednom djevojku i ode posluživat ostale goste.
Ma koji sad… otac!? – Franko pogleda upitno Ines dok je odguravao Bisku i vino sa sumnjom i nevjericom.
Namjesto odgovora Ines samo pogladi bukaletu koja je još stajala pred njom.
Zamisli, - opet je imala onaj filozofski ton glasa - a nisam ti vjerovala kad si mi pričao o ovom čarobno dobrom vinu koje vi ovdje zovete kako ono… supa? Ha, imao si pravo. Terra Magica!

Sjedili su, slušajući pucketanje vatre iz kamina, jedući i pijući supu. Gledao je u Ines zamišljeno, nesiguran da li je dobro shvatio zadnjih petnaestak minuta.
Te mogu nešto pitati? – pokuša nakon nekog vremena.
Ne. Jedem. Znaš dragi, dok se jede pršut - ne priča se!

Jedno remekdjelo kreacije u muzici otkrih nedavno, sram me bilo jer je riječ o čovjeku čije uratke pratim već poodavno, i to album - Amarok, genijalca Mikea Oldfielda.

Svakako, i ovdje me oduševilo to što je čovjeku kreacija iznad svega, a promocija tj. marketing na nekom puno daljem mjestu nego večini naših "kreativaca". Pa ipak, i poslije toliko godina, usprkos, cd je našao put do mojih ušiju!

Naime, pilaju me dozlaboga ti trendovi u svim granama umjetnosti a to je: Napravi nešto u pet minuta (ili pedeset, ili petsto-svejedno) a onda to eonima "promoviraj" "manifestiraj" "organiziraj predavanja" "potpisuj primjerke knjige, ploče, cd-a, filma, kondoma..." etcetcetcetc....

Toliko, moji vjerni :)

Evo i na online moja friška priča iz ovogodišnje zbirke s Istrakona - Treća stvarnost;
-------------------------------------------------

SAVRŠENE JEDNADŽBE



Hodala je kroz masu bezimenih tijela prema meni, precizno odmjerenim korakom kao da je namjesto mozga imala u glavi mali mikročip koji je savršeno izračunavao putanju svakog sljedećeg koraka. Mehanički točna. A opet, djelovala je tako elegantna, ženstvena u punom smislu, dok je kao sasvim slučajno grabila koracima baš ka meni.
Ja sam pak, čista suprotnost njezinoj profinjenoj čistoći i eleganciji, ležao sklupčan između kartonskih kutija nekakvih starih cyber-kroma-monitora, snažno zaudarajući još uvijek na nekakvo jako alkoholno piće od prošle noći. Zub koji mi se klimao bio je još jučer čvrsto smješten u mojoj gornjoj vilici. Podsjetnik da sam zaboravio ne samo koliko sam popio već i s kim sam se potukao.
Ležao sam tako dok su me ljudi zaobilazili u širokom luku. Nitko nije više simpatizirao smrdljive lutalice. Osim nje, činilo se. Ona je i dalje, kao slučajno, koračala baš prema meni.
Isto tako, kao slučajno, izvukla je laganim pokretom ruku iz džepa svog balonera, koji joj je tako dobro pristajao uz tijelo ocrtavajući guzicu i sisu kao neki stari renesansni majstor.
Samo na tren u ruci joj zabljesne laserski odsjaj.
Znak da je oružje izvučeno.

Smrtonosna dugačka nano-nit nečujno šine zrakom prema mojoj glavi, dok je ona stajala točno iznad mene. Pustila ju je da lagano napravi nekoliko zmijolikih putanja prolazeći kroz moje jadno tijelo kao kroz maslac, dijeleći ga na nepoznati zbroj komada, kao u nekoj lošoj matematici.
Ili je to barem tako izgledalo njoj i svakom prolazniku koji je gledao moje iznenadno smaknuće. Jer, u njezinoj do sada savršenoj jednadžbi ja sam iznenada postao nepoznanica. A vjerujte, mnogima sam do sada upravo to bio i ostao u zadnjem sjećanju. Nepoznanica u jednadžbi.
U trenutku dok je i sama zapanjeno shvaćala, po prvi puta dopustivši da joj u oku zatreperi emocija iznenađenja i nevjerice – bilo je prekasno.
Dok je moj holografski oklop fazno pomaknutih atoma još uvijek lagano klizio s mene, iz nje je klizio život. Život koji sam joj upravo uzeo, riješivši tako svaku nepoznanicu u njezinoj jednadžbi. Ona koja nikada više neće zbrajati svoje mrtvace ležala je sada ispružena u lokvi krvi. Na istom mjestu gdje sam i ja do maloprije bio. Samo što su sada namjesto mene prolaznici izbjegavali nju.

Moja maska i zaštitni holografski oklop potpuno su se odvojili od mene, noseći sa sobom i neugodni smrad izgubljene lutalice. Podigao sam patent svoje kožne jakne skroz do vrha grla, osvrnuo se još jednom prema njoj, pljunuvši krenuo dalje. I opet su me ljudi stali izbjegavati, sklanjajući se ispred mene, ali sada samo oni koji su uspjeli vidjeti svršetak ove male krvave predstave u kojoj je jedna kuja izgubila bitku.

Ubrzo sam se utopio u masi ljudskih tjelesa megapolisa, dok su zrakom odjekivale sirene policijskih letjelica, postajući sve zaglušnije.
Odlučio sam otići negdje gdje je mirnije i prozračnije.
Ušao sam u kabinu za vertikalni javni transport zajedno s nekolicinom. Provjerio sam da među njima nema svjedoka moje prijašnje akrobacije. Sva su lica bila bez emocija, zadubljena u neke svoje daleke brige i snove. Odahnuo sam. Mogao sam se konačno opustiti.

Kada sam bio siguran da sam dovoljno odmakao, izašao sam iz kabine. Udahnuo sam svježi zrak na vrhu megapolisa, otišao do ruba panoramskog obruča i naslonio se na sigurnosnu ogradu. Pogledao sam u beskrajni ponor i pokušao zamisliti koliko je daleko tamo sve do dna. Zbog toga mi se na tren zamuti u glavi pa sam brzo podigao pogled gore prema prozirnoj kupoli grada, iza koje se ocrtavalo crno svjetlucavo zvjezdano nebo.
Volio sam doći u ovaj sektor, na vrhove megapolisa, nakon što bih obavio poneki posao koji mi je nabacio mučninu u želudac. Ova posljednja jednadžba bila je jako zgodna. Možda mi je zbog toga tako prijao svježi zrak u visinama. Nisam još uvijek bio spreman spustiti se niže, u bučnu i zagušljivu stvarnost koja je sada lijeno klizila daleko ispod.

Razmišljao sam o sebi, svom životu, zanimanju plačenog ubojice, o svojim godinama i sposobnostima. Misli su mi odlutale... Filozofiram. Ja? Starim, starim...
Ne, ne. Još uvijek sam u top-formi, u ranim tridesetima i sa mnoštvom riješenih jednadžbi iza sebe. Tako smo ih mi profi-ubojice zvali. Mi, najamnici velikih korporacija, koji smo vodili svoj pravi mali rat ovdje na ulicama megapolisa, dok su korporacije vodile svoj puno veći, ali profinjeniji, rat tamo negdje daleko gore. A sve u cilju krađe ili čuvanja korporativnih tajnih patenata, planova, podataka... Bio sam zadovoljan neko vrijeme, ali sada mi ni basnoslovni novac kojim su me plaćali nije bio dovoljan da izbacim iz sebe negativni balast posla kojim sam se bavio. Mora da starim, ipak – pomislih iznenada snužden.
Pogledao sam opet dolje u dubinu. Sada mi je bilo manje mučno. Negdje daleko dolje vidio sam mnoštvo treptavih crveno-žutih svjetla kako titraju. Znači da drotovi još uvijek kopaju po smeću u nadi da će pronaći neki trag mene. No nisam bio previše zabrinut. Policija koristi sve blagodati današnje tehnologije, ali sutrašnja je već u našim rukama. Mi najamnici uvijek smo bili bolje opremljeni od policajaca. Sve je uvijek samo pitanje budžeta, a naš je bio puno, puno veći.
Pa ipak, za svaki slučaj, stisnuh kombinaciju na svom prijenosniku. Holografski štit zatitra i u mikro-vremenu promjeni postavke. Sada sam bio intelektualac s aktovkom u ruci obučen u prosječno uredsko odijelo, s malo preuskom kravatom oko vrata. Utipkao sam u prijenosnik i to je bilo dovoljno. Otpuhao sam uzdah.

Osvrnuo sam se, nitko nije primijetio preobrazbu. Potapšao sam aktovku u kojoj se nalazio neprocjenjivo važan dokument korporacije na čijoj sam se platnoj listi nalazio i krenuo dostaviti pošiljku, završiti posao, baš u trenutku kad je jedan dječarac punom snagom naletio na mene i zasuo me svježim kuglicama sladoleda.
Halo, maleni. Pa kamo toliko trčiš?!- uzviknuo sam smeteno ogledavajući se, više nego što sam bio ljut.
Mammaaa...!
Mali je zaplakao gledajući me suznih očiju u visini mojih koljena. Činilo mi se da plače više zbog svog vražjeg sladoleda nego zbog toga što je meni uprljao hlače. Kao da je i sam znao da su hlače samo holografski štit, tako da nikakve štete zapravo i nema. No svejedno, mislio sam da bi bilo u redu malo mu opaliti po dupetu, čisto da se nauči redu.
Dignuh pogled u potrazi za njegovim roditeljima taman na vrijeme da vidim jednu ženu kako nervozno trči prema nama. Mora da mu je to bila mama, nadao sam se. Nije mi se sviđalo biti u centru pažnje, makar se radilo i o običnom dječarcu. Ne sada, dok je moj zadnji posao još uvijek “topao”.
Jao, gospodine, oprostite, zaista... - Zavapila je prema meni. Ipak mu je to bila mama, odahnuh.
Nema problema, gospođo. Zaboravite moje odijelo. Samo, nije u redu da vam dijete trčkara samo naokolo. Ne zbog mog odijela, nego... nije sigurno. Mogao bi se nagnuti preko ograde, znate? - Pokušao sam se izvući iz situacije onako kako bi to najnormalnije napravio i jedan običan poslovni čovjek, dok nas je nekolicina znatiželjnika u hodu promatrala. U isto vrijeme sam provjeravao ima li negdje skrivena kontrolna kamera, a da je moja elektronika još nije automatski onesposobila.
Oh, u redu onda. Hvala i, ovaj, oprostite mi. - Nelagodno se ispričala i uzela malog za ruku. - Idemo sada, sine. Kupit ću ti novi sladoled, ne plači. Opet od vanilije, baš koji voliš...
Gledao sam dok je odlazila s malim po novi sladoled, a onda se obrnuh s namjerom da se uputim u korporacijski sektor. Dostava je danas već dovoljno kasnila, a ja sam volio biti točan.

Prije nego li sam utipkao kombinaciju u prijenosnik, s naredbom da mi navuče novi holografski izgled palo mi je napamet kako odavno nisam kušao sladoled, a koji mi se sada još uvijek podatno cijedio niz nogavicu.
Stao sam postrance, umočio prst u ljepljivu tekućinu i stavio u usta, a drugom rukom utipkao komandu za holografski štit.
Mmm..?? - Promrmljao sam s gađenjem. Pa ovo nije vanilija... Ovo čak nije ni... ni prokleti sladoled!
A u trenutku dok je moj holografski štit mijenjao faznu frekvenciju, u toj mikro sekundi kada sam jedino bio ranjiv, kroz glavu mi je prošla zajedno s nečijom ubojitom nano-niti i moja posljednja misao:
- Zar i djeca?

Mislim, sve sam rekao. A sada idem dalje raditi...inspiracija dolazi tek duboko u noći, tiho...iznenada i sasvim - očekivano :)

Rezultati 8. Istrakonovog natječaja
Dragi prijatelji, svečano obznanjujem rezultate osmog Istrakonovog natječaja za kratku SF&F priču. Na natječaj je stiglo ukupno 109 priča autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Natječajna komisija u sastavu: Tanja Kocković Zaborski, Tihana Linardon i Davor Šišović, odabrala je za objavljivanje u osmoj Istrakonovoj zbirci sljedećih 35 priča:

Boris Švel: Razvod - 1. NAGRADA
Mario Rosanda: S(a)vršene jednadžbe - 2. NAGRADA
Zoran Krušvar: Gospođa Markežić - 3. NAGRADA
Milena Benini: Prva koluna Margulje Krsnice – ISTARSKA NAGRADA
etc...

Eto, nije sva u nagradama, ali još je jedna "pala"! O svemu više u trećem mjesecu, jer još nije službeno!

Walking upside-down in the sky
Between the satellites passing-by
I'm looking for my dreams
Smoking some golden beams
Gliding along a black rainbow
I fly away with my shadow while,
Scratching the moon like a DJ
The night follows its Odyssey...


Jean Michel Jarre

Nekoć davno, u jednoj jaaaako dalekoj galaksiji….

Davno prije ovoga što danas smatramo civilizacijom, postojalo je galaktičko Carstvo u kojemu je vladao moćni imperator Crni Vlader!

Crni Vlader je bio predvodnik ljudi koji su posjedovali moćnu nadnaravnu silu, a koja se zvala jednostavno – SILA! Oni su bili poznati i pod nazivom «Džedaj na-silnici».
No, oni su u našoj priči manje bitni. Bitno je pak to da je Crni Vlader imao jedan problem koji ga je mučio godinama. Nije znao što da radi sa svojom osamsto pedeset godina starom babom! Nikako nije htjela da umre kad joj je bilo vrijeme za to (možda zato jer je i ona posjedovala džedajevske moći?) i pusti ga da na miru obavlja svoje carske birokratske dužnosti. Jedino rješenje koje mu se nametalo, a koje je slučajno pronašao surfajući galaktičkim internetom, bilo je da staru smjesti u starački dom za džedaje. Što je on sasvim brzo i učinio i tako nastavio na miru svoj rad na pospremanju pobunjenika u za to predviđene prostore, takozvane - ćelije.
Uglavnom, baba je smještena u dom i sve bi bilo fino i bajno da se nije desio jedan – ALI!

Ehm, ali… babi je jedne večeri bilo jako zima. Doduše, nije da starački dom za džedaje nije bilo luksuzno i vrlo dobro opremljeno mjesto, nego… znate kakvi su starci? Uvijek im nešto fali! Po ljeti im je zima, po zimi vruće, a kad im se piša ustvari im se… i tako dalje.

«Bako, bakice. Eto, sssss…..spremila sam vam krevet i prozračila sobu. Sada možete fino poći na ss...spavanje», obratila joj se sobarica ljupkim, piskutavim glasom jedne Tau-Xero, recimo, žene. To što je imala više vagina na tijelu negoli penisa svrstavalo ju je, na njezinoj postojbini Tau-Xero, u ženski rod. No, s petnaest izdanaka koji se mogu smatrati rukama bila je idealna sobarica!
«I ti to zoveš krevetom?!», izdera' se mila baba na to čudnovato stvorenje.
«Ali…ali», upitno je pogleda sobarica sa svojih osam pari zelenih očiju. «Ovaj je krevet zsssadnji krik mode. To je, to je… jedansss… baš džedajevski krevet gospođo». prosikta sa svoja četiri jezika Xeranka.
«Moš'si mislit», uzvrati baba. «Ok, Ok… odi sada i pusti me na miru». Ah ti starački dani, umorno pomisli baba i sjeti se s nostalgijom dâna kada je u rukama ljuljuškala malog unučića Vladera. Tog milog, ljupkog dječačića koji ni mrava ne bi zgazio. Barem tada. Dok nije postao carem.
Uljuljkana bojama i mirisima ugodno uređene sobe babi se prispavalo. Legne na prostran šareni krevet i, s mislima na svog unuka, zaspe. Negdje tijekom noći babi postade jako hladno, a ona pomisli da je to možda zbog neuobičajene hladnoće za ovo doba kolovoza. Kako joj se nije dalo dići i okrenuti dugme na regulatoru sobne temperature, baba smisli pakleni plan. Plan dostojan jedne babe jednog cara!
«Ma ti'š mene tu zajebavati», prasne mila baba na glas. Sjeti se ona svojih džedaj moći i u mislima potraži svoj laserski mač.
Nekoliko je minuta prošlo u ljetno ledenoj tišini ugodno mračne sobe dok se baba naprezala da svojom moći približi na dohvat ruke laserski džedaj mač iz ladice komode.
«Nek' je sila sa mnom, al' neću se dići! Radije ću se smrznuti u krevetu!», prasne baba još jednom. «Tako mi unuka Vladera, ja još imam toliko moći da upravljam mačem»!
U tom se trenutku, naizgled sama od sebe - gotovo sramežljivo, počela otvarati ladica komode, a iz nje se počeo dizati u zrak laserski mač. Nekoliko je napetih minuta mač neodlučno lebdio iznad poda sobe, nesigurno se približavajući uzdrhtaloj ruci stare babe. Ipak, nakon nekoliko minuta, baba ispusti uzdah olakšanja. «Ahh…. Konačno. E sada ćemo se mi lijepo ugrijati»! Baba primi s dvije ruke sjajni džedaj mač i pritisne palcem na skriveno dugme za aktiviranje. Mač plane i osvijetli sobu ugodnom jarko crvenom bojom, ispunjujući zrak svojom vrelom toplinom.
«Aa… to je već bolje», zadovoljno promrmlja baba. «Više mi nije tako hladno. Grije me moj divni laserski mač. Ha, sada mi još može poslužiti samo kao termo-peć». Držeći mač baba je primijetila kako joj se ruke primjetno tresu. Ipak, prošle su stotine godina od kada je zadnji put držala isukani mač za balčak. A ona i nema više toliko snage u rukama, pomisli sklopivši umorne oči, tonući u nekakav erotski san.

Traaassssssžž…ŠŠŠ!!! Začuje se zlokoban zvuk udarca metala u pod.
Baba se trgne. Mora da je zaspala! Zavapi: «Jao, što sam učinila? Gdje mi je mač?»
Soba se odjednom počela puniti dimom, a na sredini sobe u centru vatre sjajio se uključeni mač uporno pržeći tepih na podu. Mač je izazvao požar! Babu ulovi panika i samo što ne zaplače. U tom trenutku, gušeći se već od dima, mislila je da je gotova. Ali, iznenada, šokiranoj babi džedaj pred očima se ukaza slika njenog voljenog unuka i ona začuje: «SSShhh……. babo, babo – što to učini? SShhh…..», uzdahne kroz masku Vlader. «Zar se u tim…SSSHhhh…. Godinama starice još uvijek igraju džedaj mačevima? Pa kakav je to starački dom kad ovako nemarno čuvaju starce? Uložit ću carsku žalbu. Ne, još bolje, udavit ću mojim moćima ovako na daljinu ravnatelja! SShhhh…..», zareži Crni Vlader.
«Jao sinko, Vladeru», zajauće baba. «Nemoj, ja sam kriva. Bilo mi je zima»!
«Ma koja sad zima u sred kolovoza?!», odbrusi Vlader.
«Ma stvarno, bilo mi je zima… ali, što sad ti hoćeš u mojoj sobi? Nemam vremena za razgovor, vidiš da moram spašavati živu glavu», odbrusi baba natrag prikazi.
«Pa zato sam se i pojavio sada, znaš da kad je Silnik Džedaj u opasnosti onda njegov omiljeni dolazi u pomoć sa savjetom…»
«Ma ne treba meni pomoć, ajde briši i pusti me da se spašavam sama!», prekine ga grubo baba.
Pok! Prikazanje cara Vladera naglo nestane. Ostavljajući babu samu sa sobom u zadimljenoj i pomalo već vrućoj sobi. Baba se zapita da li je pogriješila. Možda je mogla poslušati poneki savjet svog unuka. Ovako, morat će se sama snaći… i to brzo!
«Ma što paničarim, tako mi one krakate sobarice. Jesam li ja baba Džedaj il' nisam!», sine babi, još jedna, lucidna ideja. Krene pogledom pretraživati sobu. Kako je dim bio već prilično gust primijetila je kako ne može vidjeti dalje od – nosa! Tada zatvori oči i potpuno se prepusti svojoj moći.
«Sila je sa mnom, i sila će me spasiti…valjda?», zaključi baba.

U mraku zadimljene vruće sobe, dok je tinjalo samo crveno alarmno svjetlo koje sobarica nije primjećivala jer je na podu kontrolne sobe vježbala kako «to» ide s drugim rasama (koje imaju samo jedan spolni organ, pih) baba je došla na ideju! Usmjerila je silu prema hladnjaku u kutu i posljednjim snagama otvorila policu gdje je bio naslagan led. Uspjela je izvući led i lagano ga dovući iznad vatre na podu sobe. Led se počeo naglo topiti. Toliko je leda baba izvukla iz hladnjaka da je vatru uspjela ugasiti gotovo odmah! Soba je sada izgledala kao ljetno jezero, samo su još ribice falile. «Možda sam uzela trunak leda previše», pomisli.
Uz gromoglasan tutanj preostali blokovi leda tresnuše na pod, dok je baba iscrpljeno položila glavu na jastuk. Opustila se svjesna da je izbjegla nesreću.
Niz hodnik, neobični zvuk udarca leda o pod dopro je i do, sada već pribrane i zadovoljene, sobarice s planete Tau-Xero. Vidjevši da na monitoru tinja alarmno svjetlo sobarica se brzo, u panici, uputi ka sobi babe džedaj.
Tras!
Jednom od svojih petnaest nogu, zbog čega je tako brzo i dotrčala do sobe, Tau-Xeranka razvali vrata i uleti u sobu.
«Ali… ss..gospođo baba džedaj! Pa što ssste to učinili?!», otvorila je u čudu svoja četiri para očiju. «Pogledajsssssste ovaj nered…sss..!!! Ovu…ovu… poplavu! Jao meni, pa tko će to počisstiti???», nastavila je kukati i siktati sobarica ne obazirući se na molećiv pogled iscrpljene babe džedaj.
«Ali, ja nisam….», pokuša baba prekinuti lavinu riječi.
«E, ovo je stvarno previše!», sobarica nije pustila babu do riječi. «Zar niste mogli pozvoniti na zvonce ako već niste u stanju hodati do WC-a. Zar ste morali tolikosss se ispišati po sobi?! Ne sjećam se da smo dijelili lubenice za večeru? Hm…».
«A ne, nećeš ti meni…!», zavapi baba.
Ovo je bila kap koja je prelila babi, za ovu večer već debelo prelivenu čašu. Zadnjim snagama (za koje je mislila da ih je već prije potrošila, inače se ne bi zvale – zadnje snage?) baba podigne snagom sile laserski mač s poda, uključi ga i elegantnim pokretom – skine sobarici glavu s vrata (ako se to može nazvati glava i vrat).
«Eto. Konačno malo mira i tišine», pomisli smireno baba džedaj.

EPILOG.
Prošlo je nekoliko mjeseci od tog nemilog događaja i svi su nagađali što se desilo s babom koja je pomahnitala u svojoj osamsto pedesetoj godini života. Neki su mislili da je premještena u drugi starački dom za džedaje, a drugi pak da je u zatvoru jer je, ipak, ubila jadnu sobaricu.

Kasnije, dugo vremena nakon toga, jedan je zapovjednik na brodu cara Crnog Vladera pomislio kako je čudno to što je novoimenovani šef brodskih vatrogasaca neka baba u poznim godinama. Ali, nije se usuđivao proturječiti velikom Vladeru osobno. Samo je slegnuo ramenima i skrenuo krstaricu ulijevo.
Vlader je pak mislio kako je to sasvim OK!. I bio je siguran da je do daljnjeg riješio problem zvan – baba džedaj!

Namjesto da čitaš knjigu u nedjelju dok kiša pada vani...ajmo radije na kafe! Napiši mi sms. Imaš moj broj na svom poslu.. (Nemoj ovdje. Netko će nas vidjeti ;)

P.S. ...

Vikend za pamčenje.. :) počeo je koncertom u Ljubljani, u petak u 20.15.
Koncert je bio svemirski! Jarre je i dalje u top formi, kreativnoj i fizičkoj (iako 60 mu je tek..). Točka.
P.S. ILY